© Nestali - Tražimo Denise
© Nestala - Tražimo Denise
Ujutro 1. rujna 2004. godine, u 8:30 sati, spremila sam se da izađem iz kuće, jer sam u tom razdoblju pohađala tečaj informatike koji sam započela u ožujku 2004. Taj tečaj je predviđao stanku za cijeli mjesec kolovoz, a nastavio se 1. rujna. Evo objašnjenja zašto sam izašla....... Pročitaj >> Jutro 1. rujna 2004. (pdf)
***
PREDGOVOR
Gospodin Pietro Pulizzi, biološki otac Denise Pipitone, bio je u braku sa gospođom Annom Coronom, s kojom je imao dvije kćeri, Jessicu i Alice Pulizzi, brak koji je završio prije nego što je započeo vezu sa gospođom Pietrom Maggio, iz koje je rođena Denise, dijete koje su jako željeli.
Prezime Denise dao joj je tadašnji muž gospođe Piere Maggio (bračna veza koja je emocionalno završila iako su živjeli u istom kućanstvu). Budući da su odmah nakon otmice istrage, plakati itd... bili objavljeni na nacionalnoj i međunarodnoj razini s prezimenom Pipitone, nije se išlo na promjenu na prezime biološkog oca kako bi se izbjegla dodatna zbrka u već započetim potragama. Donijete odluke bile su isključivo za dobrobit i interese Denise, a ne radi zadovoljavanja ili ostvarivanja osobnog prava.
***
Mala Denise Pipitone rođena je 26. listopada 2000. godine u Mazara Del Vallo (TP), Sicilija.
Tek što je bilo vrijeme da se posluži tjestenina za ručak, Denise Pipitone nestala je s pločnika ispred ulaznih vrata kuće (I NE DA SE IGRALA VANI NA PLOČNIKU). Tog jutra, naime, Denise je bila s bakom dok se igrala unutar garaže-kuhinje (POJAŠNJENJE: U GARAŽI-KUHINJI POSTOJE VRATA). Nestanak se dogodio oko podneva 1. rujna 2004. u Mazara del Vallo (Trapani) u ulici Domenico La Bruna, na uglu s ulicom Castagnola, koja brzo vodi do autoceste. Denise je skrenula iza ugla ulice, kako bi pratila rođaka, gdje živi tetka djevojčice koja je izjavila da ju je posljednji put vidjela oko 11:45 kako proviruje i potom se vraća kući, gdje se nije vratila, sve se dogodilo u nekoliko minuta.
Mjesec i pol nakon njenog nestanka, točno 18. listopada 2004., zaštitar koji je radio za zaštitarsku tvrtku, primijetio je ispred banke u Milanu gdje je bio na dužnosti, grupu Roma, jednog muškarca, dvije žene i troje djece.
Jedna od njih, djevojčica koja je nalikovala Denise Pipitone, imala je glavu pokrivenu kapuljačom jakne unatoč toplom danu. Grupa se udaljila prije dolaska policijske patrole, koja je odmah obaviještena, iako je muškarac pokušao zadržati djevojčicu. Zaštitar je ipak uspio snimiti nekoliko slika svojim mobitelom. Na jednom od videa, odmah predanih istražiteljima, čuje se žena (navodna majka) kako djevojčici govori "Danàs", a ona odgovara na savršenom talijanskom"Kamo me vodiš?". Jedan od snimljenih dokumenata, u trajanju od nekoliko sekundi, prikazan je prvi put u nedjelju navečer, 20. ožujka, dan nakon što je majka Denise Pipitone izjavila novinarima da je uvjerena da je djevojčica na snimci njena kći. Također, zaštitar je primijetio ogrebotinu ispod lijevog oka kao što je tada imala Denise, a i prema ispitivanjima lica te djevojčice od strane Ris Carabiniera, izjavili su da postoji velika vjerojatnost da bi ta djevojčica mogla biti upravo Denise Pipitone, jer su pronašli mnogo sličnosti na licu između dvije djevojčice, ali nije bilo sigurnosti zbog nedostatka DNK analize.
Unatoč brojnim apelima majke Denise i potragama koje su vlasti odmah provele po svim romskim naseljima u tom području, nitko ne kaže da je vidio tu ženu, tu djevojčicu i tu grupu, nitko nikoga ne poznaje. Nestali su bez traga.
Ne smatra se da su Denise oteli Romi ispred kuće, već da im je možda povjerena u nekom kasnijem trenutku, ili (druga faza) otmice. Denise bi već mogla biti smještena u drugu obitelj, hipoteza koja se zbog kasnijih događaja ne može isključiti.
******** ********
Priča o Denise, "Otmicena djevojčica"
Često me pitaju da ispričam priču o Denise.
Smatrala sam prikladnim pojasniti u kojem se kontekstu odvijala događanja koja su zadesila moju kćer, djevojčicu koja se igrala i smijala kao i mnoge druge, koja je voljela svoju obitelj, a koju je jednog dana otela nečasna ruka ispred kuće. Postoji društvena mreža koja stvara, održava i štiti nezakonitost.
Opće je mišljenje o otmici maloljetnika naravno stroga osuda. Svi se izjašnjavamo kao osuđujući kada je uhapšen onaj tko je narušio nevinost djeteta ili ga ubio. No to je samo na riječima. U stvarnosti, strah od uplitanja u probleme koji nas se ne tiču doprinosi povećanju mogućnosti djelovanja kriminalaca; naše krivnje šutnje skrivaju i iskrivljuju stvarnost čudovišta koje koristi šutnju da bi napalo nevine; u nekim slučajevima, nazadna i neuka mentalitet opravdava postupke onih koji čine zlo jer misle da su se osvetili za navodnu nepravdu.
Tako nastaju kriminalci: rađaju se iz ljudi koji ih okružuju, koji ih odgajaju, toleriraju i podržavaju. Sami nisu ništa i ništa ne ostaju, ali u svojoj mentalnoj formi crpe punu podršku od onih s kojima su u kontaktu, uključujući i one koji misle da nisu pridonijeli zlu jer su okrenuli glavu na drugu stranu.
Nečinjenje je djelovanje u korist, jer ovo je utakmica koja se dobiva samo jasnim i suprotnim stavom, a ne ugodnom sigurnošću vlastitih zidova doma, koji se ruše bez popravka kad kriminalac napadne i nas. Pustili smo ga da raste, i nije nas "poštedio" samo zato što se nismo suprotstavili njegovom postojanju.
Ima onih koji, poput mene, svaki dan vode borbu ne samo s onima koji su mi ukrali život odnijevši moju kćer, koja mi je bila sve. Borim se također, i prije svega, s mentalitetom koji na suučesnički i podmukao način opravdava ono što se dogodilo i s lažnim moralizmom sastavljenim samo od ispraznih riječi.
Nema smisla lijepo govoriti, a onda se praviti da ne vidiš i ne čuješ. Prvo se treba zapitati postoji li nepravda toliko velika da se može platiti životom djeteta. Koja šteta može zahtijevati takvu cijenu da bi bila "nadoknađena"? I tako, u opreznoj ravnodušnosti mnogih, onaj tko je učinio zlo mirno hoda ulicom i osjeća se ovlaštenim čak i smijati se problemima koje je izazvao, okružen ljudima siromašnim svakom vrstom ljudskosti i društvenosti.
Umjesto da izolira kriminalca, on nalazi i društvo slabih, koji se daju zavesti tom prividnom sigurnošću i sami postaju izaslanici zla. Ne bojim se pogledati u lice onome tko mi je učinio takvu okrutnost, ali mi se gadi povezivati pojam "ljudsko biće" s ravnodušnošću tih ljudi.
S godinama njihova šutnja postaje sve krivlja i navodna nevinost ne može opravdati one koji nisu učinili ništa da pomognu djetetu. Mnoga su djeca u svijetu koja nisu kod kuće zbog beskrupuloznih kriminalaca koji nisu zastali pred njihovom nevinošću.
Nestala djeca nemaju mogućnost tražiti pomoć i zato mi moramo postati njihov glas; naša djela moraju im vratiti nadu da će se vratiti kući.
Pietra Maggio
© Nestali - Tražimo Denise